Šibenčanin na SFF

Skraćena verzija ovog teksta je objavljena na sibenik.in
Moja ljubavna priča sa Sarajevom počinje kada sam kao klinac bez da mater i čaća znaju pratio na crno bijeloj televiziji vijesti tamo negdje 1994. godine. To je bilo gadno vrijeme da dijete gleda vijesti pa su mi naravno branili. Prvo što pamtim o Sarajevu iz tog doba je mjesto – tržnica Markale. 

Godina je 2015. nezapamćene vručine more šibenčane, a meni je kao i svako ljeto samo jedna želja, a to su filmovi, filmovi i filmovi. Drugima su tu koncerti, festivali i ležanja na travi uz pivu, meni je 120 minuta autorskog eskapizma. Ljeto je ujedno i period kad filmske večeri u knjižnici idu na odmor do jeseni te je stoga moja potreba da govorim sa drugima o filmu još više povećana.

Na pamet mi padaju fimski festivali, izbor je zbilja raznolik, od pitoresknog i glasnog Motovunskog brda kojeg sam posjetio 2001. kad sam prvi i zadnji put tražio od nekoga autogram, bio je to britki Igor Mandić koji me usput pitao koja je godina pa je na moj odgovor sebi onako britko prijapski u bradu rekao: godina sa 2 jaja; do pulske ljepotice Arene sa najboljim od domaćeg filma ili pak (zasad) nedostižnih Venecije i Locarna. Izbor je nekako po prirodi stvari pao na Sarajevo.

Jedan telefonski poziv sibenik.in-u bio je više nego dovoljan da dobijem punu potporu za odlazak na Sarajevo Film Festival. Nakon toga ostatak je bio stvar formalnosti odnosno slanje podataka u press ured. Nakon nepunih 15 dana akreditacija je odobrena u vidu vrlo ugodnog e maila kojim mi žele dobrodošlicu na SFF.

Sarajevo Film Festival (u nastavku SFF) je manifestacija koji se održava već 21 godinu i nastala je na inicijativu kulturne udruge “Obala Art Centar” kao napor da se Sarajevu vrati kozmopolitski duh koji je imao prije rata i da se ljudima vrati osjećaj da pripadaju svijetu koji nije obilježen samo detonacijama granata i mirisom baruta. Nakon skromnog početka festival vrlo brzo dobiva svjetski kredibilitet pod umješnim vodstvom direktora Mirsada Purivatre koji stavlja podjednak naglasak na kvalitetu filmova, BiH film i filmaše, ujednačen program koji nikad ne zaboravlja da se stavi uskličnik na teme koje su bitne za društvo danas do industrijskih poslovnih druženja kao i radionica koje uključuje profesionalce.

SFF uvijek počinje u drugoj polovici kolovoza i traje punih 8 dana ( ove godine 14.- 22.8.) što je za ozbiljan festival taman, manje od toga nije dovoljno za skrojiti iole ozbiljniji program i niz susreta koje branša zahtjeva.

Na festival iz osobnih razloga krećem sa malim zakašnjenjem i večer prije odlaska doznajem da je umro Arsen Dedić. Munjevitom brzinom Śibenik se zaogrnuo u tugu koja se osjeti kad izgubi nekog sebi dragog i moram priznati da mi je drago što bježim iz grada. Tako mi je lakše.

Put u Sarajevo je kao i uvijek avantura sama za sebe, prvih dva sata na autocesti su odmor. Rutinski prelazak granice uz smješak bosanskih policajaca i stupam u BiH. Činjenica koju mi Hrvati često zanemarujemo jest ta da je Bosna i Hercegovina istinski lijepa zemlja. Prirodne ljepote je čine draguljem istočne europe. Civilizacijski pak gledano kod nas je napredak i prividni prosperitet došao malo brže pa susjede gledamo s visoka što je posve nepravedno, rado se narugamo njihovim lošijim cestama, neplanskoj gradnji i kavi bez računa dok je istina ipak malo surovija. I kod nas divlja urbanistička džungla, ceste znaju biti jako loše, a bogme i gazde u kafićima znaju biti spretni u bezobraznom povećavanju cijena pića i hrane početkom svibnja. Drugim riječima, ne razlikujemo se mnogo od naših susjeda koliko god mi sebi znali drugačije tepati.

Dolazak u glavni grad me iz avanturističkih pobuda vodi putem kojim nisam nikad išao što naravno rezultira jedinim mogućim ishodom, a to je da sam se izgubio. Spuštam prozore i počinje jedno od mojih 1000 istih sarajevskih upita: Zdravo, možete li mi pomoći? Pitam za smjer jednog usputnog pješaka, a s moje lijeve strane na pola metra do mene staje TAS-ov Golf 1 i pita Jarane, đe ćeš?, ja odgovoram, na što on uzvraća sa: ‘ajd za mnom. Da se ovako nešto dogodilo u Rimu, Madridu ili Berlinu moja paranoja bi bila na visokom nivou jer je svijet, naravno, put raznih huškaća i lopina. Ovdje to znači nešto posve drugo, ljubazni gospodin je vozio ispred mene dobrih 15 kilometara dok nije otišao svojim putem dajući mi signal rukom kroz prozor kuda da idem. Potrubim u znak zahvale.

Po dolasku tražim drugi cilj mojeg boravka u Sarajevu, a to je volontiranje u domu za djecu bez roditeljskog staranja ”Bjelave” kojima sam ponudio da mi ustupe svoje vrijeme da djeci prikažem par filmova i pričam im o filmu, drugim riječima da za njih složim filmske večeri kakve vodim u knjižnici.

Po dolasku me dočekuju djelatnici doma koji me odmah nude kafom i ugodnim razgovorom. Dom ”Bjelave” (prije se zvao ”Ljubica Ivezić”) radi već punih 115 godina pružajući dom djeci koja ga nesretnom okolnošću nemaju.

Trenutačno u domu živi 100 djece od novorođenačke dobi do 18 godina. Dom vodi zbilja sjajan tim profesionala u nezahvalnim okolnostima, novca od države nema dovoljne i stvarni problem je budućnost te djece iza 18-te godine života kad trebaju početi samostalno živjeti. Gledajući naivno ljudski i lišeno cinizma čovjek bi pomislio da je dijete prvo za što se država treba pobrinuti, osobito dijete koje nema roditelje. To nije slučaj. Kao i svugdje tako i ovdje politika je svela ljudskost na stavku u proračunu za koju se odvaja u fening točno. Jasno je da je to realnost i to je to no ipak te susret sa djecom otrijezni i dati ti pravi životni šamar. Sagledaš ujedno i sebe i svoje potrebe i nedaće koje se znaju svesti na poprlično neozbiljne brige poput makijata koji je veliki umjesto malog kojeg si naručio ili možda LCD televizije koja ima 114 umjesto 135 centimetara koliko si ti htio.

Za one koji žele saznati više predlažem da pogledaju sjajan film ”Welcome to Sarajevo” koji opisuje životu u domu ”Bjelave” za vrijeme rata.

Filmska projekcija je očekivano hit među djecom i prva skupina djece su najmlađi klinci do 9 godina kojima puštam sinkronizirani crtić koji sa velikim zanimanjem prate na velikom platnu. Dom ne raspolaže svojim projektorom već sam od prijatelja posudio jedan da mi posluži, laptop također nemaju pa koristim svoj. Nakon projekcije djeca mi pristojno uglas zahvaljuju, a jedna me curica grli uz poljubac, da se sad vratim u Šibenik bio bih sretan.

Uz limunadu i razgovor s direktorom doma gosp. Đurđevićem saznajem o povijesti doma i trenutačnim problemima koji ih tište, no kod njega izostaje jal i samosažaljenje. Duboko je svjestan situacije u kojoj se nalazi država i raspolaže s onim što ima.

Pozdravljam se sa direktorom i odlazim u press centar SFF da pokupim novinarsku akreditaciju te počnem svoj ”profesionalni” dio posjeta gradu na Miljacki. U press centru radi more mladih volontera kojima je gotovo nemoguće skinuti osmjeh s lica. Grabim akreditaciju i odlučujem se potrošiti par sati na turističko bauljanje prije nego autom krenem u potragu za stanom u predgrađu kojeg slabo poznajem. Zaustavljam takstista kojeg pitam gdje da odem da imam pogled na Sarajevo, predlaže ” Kod Bibana” restoran s kojeg puca spektakularan pogled na grad i u kojem je Danis Tanović slavio s rajom svog Oscara za film ”Ničija zemlja”. Vožnja do ”Bibana” vodi kroz tisuće strmih uspona i moja odluka da uzmem taksi je više nego pametna. Taksist mi bez da ga pitam priča o gradu i sjeda čak na kafu sa mnom. Inzistiram da platim no ne dopušta mi. Već mi to polako budi sumnju jer mi se čini da me pokušava izmusti novac zato jer predlaže da me odvede i na drugu stranu poviše Bašćaršije odakle puca pogleda iz suprotne perspektive. Vraćamo se preko Miljacke i opet me vozi nekim okolnim putevima uz puno priče o povijesti. Već sam polako nervozan jer mi ova sad već polusatna vožnja sliči na pljačku upakiranu u lijepe riječi pa mu se zahvaljujem i kažem da bih radije dalje sam. Pitam koliko trebam platiti na što on odgovara: A što dat’ naplatim!? Lijepo smo prodivanili, popili kafu, a ja sad odo na ručak kući. Mojem iznenađenju nema kraja i osjećam se istinski poniženo zato jer sam pomislio da nije pošten, pokušavam malo ispraviti moj grijeh i nekako mu dati do znanja da sam zahvalan no on je bezbrižan i sretan. Shvaćam da mu se ne mogu odužiti jer on to nije napravio iz koristi. Njemu se podrazumjeva da to tako treba napraviti – red je.

Pješačim prema autu u ugodno sarajevsko popodne, parkirao sam kraj džamije, blizu pivare za one koji znaju. Sjedam za volan i krećem put Velešića gdje sam iznajmio krasan stan. Prolazim kraj tržnice Markale i naježim se kao i svaki put. U Sarajevu sam bio više puta no nijednom nisam smogao snage da odem tamo. Možda ovaj put hoću.

 

U sljedećoj završnoj kolumni:

Kako se Sarajlije smiju ratu

Projekcije pod vedrim nebom

Sarajevski (zatvoreni) muzej

Hrana i raja

Zašto Sarajlije vole Šibenčane

Kako sam se u Sarajevu oprostio s Arsenom

Markale

Oglasi

5 misli o “Šibenčanin na SFF

  1. Povratni ping: Šibenčanin na SFF II. dio – U grču | art talk eastern europe

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s