Šibenčanin na SFF II. dio – U grču

Ja nisam novinar.

Nemam namjeru biti niti je to moja strast. Ja pišem kad i ako za tim imam potrebu. Kreativni rad ne treba siliti. Prošlo je punih jedanaest mjeseci od kada sam zadnji put ovdje nešto napisao. Film je i dalje neizostavni dio mog života, filmske večeri u knjižnici idu svojim ustaljenim ritmom već šestu sezonu, a novi projekt na tvrđavi Barone pod nazivom ”Srijedom po svijetu” je obećavajuće počeo. Kulturni život i promišljanje istog je nešto čemu poklanjam svoje slobodno vrijeme. No pisanje ovdje mi jednostavno nije išlo…

Detaljnije na Srijedom po svijetu, detaljni program za ljeto 2016.

Srijedom Logo

Polako se približava kolovoz ili kako ga obično početkom srpnja počnem nazivati – august, drugim riječima, približava se Sarajevo Film FestivalMoj prošli posjet prošao je s uobičajenom kombinacijom sjete i ushita  te sam nakon povratka kući polako utonuo u maglovitu kombinaciju očaja i distance radi koje sam sumnjao da ću se vratiti na ovogodišnje izdanje festivala.

Sarajevo sam kroz godine posjetio u svim godišnjim dobima – od opake zime do živahnog proljeća, od sjetne jeseni do sparnog ljeta s hladnim večerima. Svaki ulazak u grad me učini sretnim i živim kao da se vraćam kući poznatim običajima te sam polako počeo nalaziti mir u rutini kad kročim poznatim stazama i kad vidim ista mjesta. Više se nemam potrebu upoznavati s gradom već uživam u onome što o njemu znam i uživam u društvu onih koje poznam. Ne laskam si da sam Sarajlija iako bih to rado bio. Tek sam gost kojeg rado primaju. Taj me grad drži u zagrljaju koji zauvijek želim da bude dio mene.

IMG_0727.JPG

Razlog moje bliskosti sa Sarajevom je i taj što je rat neizostavni dio mene. On me označio. Podjednako me izgradila svaka granata koja je pala na Sarajevo kao i na Šibenik. Nisam osoba koja smatra da treba prežvakavati povijest i stalno visjeti na pragu nje i sadašnjeg trenutka, nisam za taj limbo, odbojan mi je, militantan, grub i samački. Misli o trenucima opsade Sarajeva i granatiranja mojeg grada mi ipak ne daju da se posve oslobodim i smirim pa i suočim. To se više manifestira u Sarajevu nego u mom rodnom gradu, možda zato jer sam doma naviknut na mijenu pa o prošlosti ne razmišljam. Sarajevo me natjera da se vratim u djetinjstvo, u trenutke tišine i mraka. To nikad ne tražim niti želim no ta me sjena u Sarajevu uvijek podmuklo prati.

Kad sam daleko od Sarajeva onda ti osjećaji kopne i polako se diže koprena koja mi magli vid. Osjećam se laganije i bistrije, dani idu i nemam potrebu, točnije volju, pisati o mojim danima u Sarajevu, pa čak ni o lijepim trenucima  kojih tamo uvijek ima daleko više nego loših.

U sigurnosti svog doma ovaj put nisam imao načina da izbjegnem grubu oštrinu koju mi je kismet namijenio. Krajem marta dobio sam vijest da je moj prijatelj prekinuo svoj život. Taj me trenutak zaustavio. Posve. Natjerao me da se trgnem iz svoje sigurne rutine. Ta mi promjena nije pasala, našao sam se u poziciji u kojoj više nisam poznavao svoje vrijeme ni svoje rutine. Morao sam se pribrati, suočiti i ispratiti prijatelja na mirnije mjesto. Prijatelju sam se posvetio u smrti kad već nisam mogao za života. Pokopao sam ga i shvatio da je njegov život stao i da se moj mora nastaviti.

Od tada osjećam potrebu da nešto napišem i da se vratim u Sarajevo.

Kako da se smjestim u vrlo osobnom bezdanu između prošlosti i budućnosti? Rat nije jedino iskustvo koje me formiralo kao osobu, ne radi se ovdje o obračunu s agresorom, ni suočavanju sa traumatskim sjećanjima – kao i svaki unutarnji sukob i moj ima više ( pa i kontradiktornih) lica. Odlasci u Sarajevo su suočavanje sa mojom naravi i pokušaji da živim s njom. Vlastita me priroda tjera da stalno smirujem agresivni impuls i unutarnji nesklad što rezultira odgođenom reakcijom nakon perioda strpljenja. U Šibeniku se ne mogu pomaći od tih nemirnih oscilacija dok Sarajevo na mene djeluje kao umirujući agens jer njegovi stanovnici komuniciraju katarzički otvoreno i autoironično. Ovdje nemam tu umirujuću društvenu konstantu.

Veselim se povratku jer me šetnje uz Miljacku i tihi žubor rijeke umiruju i uvijek namjerno obilazim što više mogu bez sredstava prijevoza. Baš ta osobita živost augusta mi daje snagu, sparina me tjera da ostanem u grču dok se ne rashladim. Ne dam miru da me posve obuzme. Ne mogu to nikada, tamo sam malo više u dodiru s tom stranom koja me koči i plaši, ali ipak joj ne dam da me paralizira. Ne bojim se tog straha. Koliko me lomi toliko me i drži budnim. Sarajke i Sarajlije mi dopuštaju da se suočim sa samim sobom i dišem malo slobodnije.

Nisam novinar i ne pišem kao novinar, pišem osobno i otvoreno. Otići ću na Sarajevo Film Festival i pisat ću mnogo o onome što najviše volim, a to je film iz grada koji mi je osobito drag.

 

 

Oglasi

2 misli o “Šibenčanin na SFF II. dio – U grču

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s