Arhiva Autora: arttalkeasterneurope

O autoru arttalkeasterneurope

Film buff from Šibenik - Film evenings organizer @ library in Šibenik - library employee - personal views - selector of film program on Barone Fortress - all things art

Short cut: Aquarius

Lokacija:​ Multiplex Cinema City / dvorana 4, ponedjeljak 15.8.2016. 17 h

Film: Aquarius, Kleber Mendonca Filho, brazil
Žanr: drama

Za mene prvo istinski ugodno iznenađenje festivala. Ovaj nahvaljeni kanski pretendent pokazuje hrabrost na više frontova, od prvog kadra ne dopušta da se izgubiš ili lutaš – you’re in for a ride so sit and enjoy. 

izlvor foto cannes.com


Otvara sa opening credits i fotografijama Recifea sa glazbenom podlogom koja ti postavlja temelj 2 h 22 min epske priče o jednostavnosti života i vrijednosti principa i dosljednosti. Redatelj priču dijeli na poglavlja; u prvom se pojavljuje mlada Clara – glumi je magična Barbara Colen koji zrači seksipilom i evocira mladog Denzela Washingtona u njegovim najosobnijim izdanjima ( šifra Mo’ better blues) te postavlja sjajan temelj na kojem nikad oštrija i preciznija Sonia Braga apsolutno dominira, dakle pohvale redatelju što je uspio da se glumice koje glume iste osobu različite dobi savršeno nadopunjuju. Sonia Braga posjeduje široku lepezu karakterne glume no ono što je izdvaja je prilika da pokaže različite kategorije osobnosti. S.B. kreira lik koji je žena koja živi sam i uživa u glazbi i sitnim životnim radostima. Osvaja to što niste sposobni na trenutak odvojiti oči od prilike da na trenutak osjetite njezinu svakodnevnicu što se može zahvaliti isključivo njezinim glumačkim minijaturama. Ostatak glumaca samo odlično nadopunjuje njezin storyline, ali ona je to što vodi i glavna je dramatska smjernica. 

Redatelj je jedan od onih koji voli i razumije finese filmskog jezika i odvažan je taman do prave granice. Takvu odvažnost uz poznavanje klasičnih trailblazzera vidim još kod Paul Thomasa Andersona i takva usporedba je vrhunska preporuka. Domišljata upotreba zoom leća oduševljava, glazba je nosivi element priče, a sitna igra poput korištenja deep focusa jednostavno budi filmskim znalcima osjećaj da je autorski film živ i jak. 

Na trenutke društvena kritika modernog Brazila i na trenutke intimna priča o naslijeđu; katkad vrckavi izvještaj o čarima zabave u poznim godinama i značaju razumijevanja vlastitih želja i potreba no uvijek dorečena narativna ravna linija Aquarius je definitvno jedan od boljih filmova festivala. 

Short cut: Love & Friendship

Lokacija:​ Open Air cinema, nedjelja 14.8.2016. 20.30 h

Film: Love & Friendship, dir: Whit Stillman, Ireland

Žanr: Jane Austen adapt. 

Našoj publici malo poznati Whit Stillman (Barcelona, Last days of disco) jedan je od onih kojih ne radi puno, ali zato radi kvalitetno. U Sarajevo je donio svoj L&F za koji je nezahvalno kazati da je moderna Jane Austen, to je njegova adaptacija  J.A. za koju se nema kazati ništa osim da je uspjela. 

Whit Stillman


Adaptiranje J.A. nezahvalan je posao, točnije, gledanje adaptacija “klasičnih” lit. predložaka je zeznut posao​. 

Whit Stillman gledatelju pruža upravo suprotno. Užitak je gledati autora koji se hrabro prihvati nečeg tako, uvjetno rečeno, nezahvalnog poput J.A. jer je window onih koje zanima takva tema umjereno uzak stoga je za pohvalu integriteta izbor predloška. W.S. nije od onih koji se dodvorava publici ni kritici i fascinatno ga je gledati uživo (u Sarajevu je gost i sudionik na programu Kafa s… koja predstavlja autore publici u intimnoj atmosferu susreta uz, doslovno, kafu) jer zrači mirom koji rijetko krasi autore koji se, za razliku od njega, bore u mainstreamu​  Ta sloboda izrodila je full bodied redatelja koji sjajno barata ritmom i u čijem filmu vidimo homage Barry Lyndonu koji ne prerasta u samodopadno idolopoklonstvo što je gotovo neviđeno i poznavateljima poslastica. DOP je sjajan iako gledateljima na prvu može zasmetati TV look iako je to samo trenutni privid i znak autorskog bunta protiv utabanog puta adaptacije. U razgovoru je W.S. naglasio koliko cijeni npr. Age of Innocence, ali i to kako njegova želja nije bila to showcase set design i to je još jedan pozitivni angle za vrednovanje L&F Dodajem i da je film mizanscenski odmjeren i može se kazati vrsno odrađen. 

Glumci redom briljiraju i zbilja im se neda ništa zamjeriti. Izdvojio bih Chloë Sevigny koja je s godinama sve bolja i zrelost joj savršeno pristaje. Apsolutni scene stealer je također gost festivala, a to je Tom Bennett koji je poznatiji po svom radu na televiziji no dobar redatelj jasno prepoznaje sjajan talent i stavlja ga na trenutke u centar dramske okosnice no s komičnim dijagonalama. Tricky no kad se izvede vješto i s osjećajem za tempo rezultat je spektakularan. 

Tom Bennett


Par scena se dadu izdvojiti kao školski primjeri uspjele odvažnosti kao scena čitanja pisma i na tom mu zbilja vrijedi zahvaliti. Film traje 90 minuta i po tome isto prkosi uobičajenom načinu snimanja. Najkraće rečeno, preporuka svima. 

Short cut: Shelley

Lokacija: Multiplex Cinema City / dvorana 4, nedjelja 14.8.2016. 17 h

Film: Shelley, dir: Ali Abbasi, denmark/sweden 

Žanr: horror

Red za Shelley, autor redaka štreberski prvi u redu

Odličan horror čije pozitivne odlike su sjajna upotreba “distancirane” kamere često u srednjem planu u eksterijerima čime se dobije neočekivani efekt distanciranosti od protagonista koji redatelj pojačava time što glasove u off-u nadosnimi čisto i jasno – domišljata upotreba filmskog jezika. Baratanje zvukom izvedeno efektno i bez prevelikog dodvoravanja uzusima horror žanra. Fotografija je odlična i živo dočarava osamljenost kuće na jezeru i surovost krajolika. Sve pohvale DOP (director of photography) na odmjerenom doziranju i sjajnoj dosljednost plus paleta mu je sjajna. Ulogu vlasnice kuće odigrala je Ellen Dorrit Petersen koju krasi ona neuhvatljiva ljepota Bibi Andersson. Likom dominira u odmjerenosti i sjajno koristi glas i disanje što redatelj fino iskorištava. Film tinja polako poput uljanih svijeća koje majstorski osvjetljavaju kadrove bez (vidljive) scenske rasvjete i naglašavam nelagoda je ujednačena kroz sva tri čina. Zamjerka je prebrz plot development s početka i kratko trajanje jer je redatelj očito sposoban za više od 90 napetih minuta. 

Jako dobra popunjenost (deset minuta prije početka)


Preporučujem pogledati, osobito ljubiteljima žanra, ali i svima ostalima. 

Razgovor s Ines Tanović Sijerčić

IMG_9660

izvor fotografije klix.ba

Razgovor smo vodili 23.08.2015.

U očekivanju moje sugovornice došao sam malo prije zakazanog vremena i sjeo uz Miljacku u ugodni hlad restorana “Dva ribara”. Osoba koju sam čekao je Ines Tanović Sijerčić, aktivistica, promišljatelj kulturnih pitanja, osoba koja prezire društvenu nepravdu i jasno će to kazati, borac za kulturu BiH i jedna, onako privatno, posve ugodna osoba. Ines, kao što sam primjetio u razgovoru sljedećih sat i pol vremena, ima unutarnji motor koji joj ne dopušta da odmara niti vjerujem da je njezin nevjerojatno složen i organiziran intelekt sposoban za odmor. Njezino kašnjenje na dogovor potrajalo je dobrih dvadeset minuta no vjerujem da ni jedna od tih minuta nije bila utrošena na dokolicu.

Tema našeg razgovora bio je njezin angažman u sklopu akcije “Ja sam Muzej” koja je imala za cilj ponovno otvaranje Zemaljskog muzeja nakon što je tri godine bio zatvoren bez perspektive da se otvori te djelovanje unutar akcije Kultura 2020 čiji je fokus bio na inzistiranju na sistemskim promjenama u sektoru kulture u BiH.

N: Prije svega, kako nekome tko dolazi iz Hrvatske i do kojeg vijesti o kulturi iz BiH dolaze na kapaljku objasniti stanje kulture u Bosni?
I: BiH ima 14 ministarstava kulture, ali nijedno na državnom nivou. Na nivou federacije postoji 10 kantona, svaki kanton ima svoje ministarstvo kulture, sporta i obrazovanja, Sarajevo, recimo, ima samo kulture i sporta. Da bi pričao o kulturnoj strategiji moraš obići 10 kantona i pričati sa 10 ministara kulture i objasniti zašto bi trebao napraviti kulturnu strategiju za taj kanton, pa kad to odradiš ideš na entitetske nivoe pa pričaš sa federalnim ministrom kulture i sporta u RS, pa ideš za Brčko distrikt koje ima svoje ministarstvo kulture pa tek onda ideš na državnu instancu gdje ministarstva kulture u biti i nema (po Dejtonskom sporazumu) pa onda pristupiš ministarstvu civilnih poslova koje ima odjel za kulturu i zaduženo je za koordinaciju na državnoj razini. Drugim riječima, proces usklađivanja je pretežak.

N: Kako u praksi funkcionira rovovska bitka protiv birokratskog aparata?
I: Jedan od ciljeva Kulture 2020 bilo je i stvaranje kulturne strategija na svim administrativnim nivoima i jedini kanton koji je imao važeću kulturnu strategiju je bio zeničko – dobojski koja je napravljena na inicijativu par ljudi koji su se okupili, otišli u ministarstvo i doslovno rekli: evo mi ćemo da radimo na tome, okupiti ćemo neku radnu grupu. Potom su dobili neki minimalni iznos za istraživanje, metodologiju i zapravo sve  su uradili na volju i na mišiće. Mi smo onda odlučili da probamo to isto napraviti u ostalim kantonima i na drugim nivoima. Krenuli smo na sastanke s ministrima i u Tuzli nam je bila najizglednija situacija da ćemo uspjeti. Oformili smo radnu grupu, pozvali ljude, javni i nezavisni sektor, išli na sastanke s ministricom, napravili sporazum i odredili rad po fazama i željeni smjer. Odlučili smo da za godinu dana mora biti dovršen i konačno odredili i datum potpisivanja zvanične objave. I onda je dan prije dogovorenog datuma pala vlada tuzlanskog kantona, a ministrica kulture je – smijenjena. Sve što si radio zadnjih šest mjeseci – hvala lijepa, doviđenja. I onda čekaš novog ministra i posve druge okolnosti i dali će taj ministar uopće imati sluha da nastavi s tom pričom ili neće. I to je to.

N: Na koje ste prepreke nailazili u dosadašnjem djelovanju akcije i angažiraju li se mladi na pitanjima od društvenog značaja?
I: Problem ove i inicijative koje su došle prije nas je taj što se radi volonterski i ne možeš tražiti od nekoga da npr. analizira budžet, netko mora raditi samo to i biti adekvatno plaćen i, podrazumljivo, imati potrebno znanje. Ne možeš tražiti od nekoga npr. redatelja da analizira budžet. Problem je i biti prisutan pa reagirati kako treba jer bez podataka, analize, studije – ispadneš smiješan. Drugim riječima, ad hoc reakcije ne vode nikuda. U ovoj se zemlji možeš svaki dan oglašavati s nekim pismom s obzirom koliko je problema, ali nije ni to rješenje. Reagirati se treba, ali argumentirano.
Ja ovdje nisam vidjela naše studente da su se pobunili za išta, a dižu im, recimo, cijene smještaja i studiranja. Vidjela sam, možda, 50,60 studenata ispred filozofskog da su se pobunili protiv dizanja školarina. Za vrijeme protesta i plenuma bilo ih je strahovito malo. Generacija su koja se u ovom vakumu odgaja na način odradi taj fakultet, zgrabi diplomu i poslije ćeš posao dobiti ako imaš vezu. Ako te nema tko uhljebiti pravac vani! Ovdje nam se serviraju problemi koji u suštini nisu krucijalni problemi, pravi problem je to što je iz države 2013. otišlo 70 000 ljudi, jedan grad veličine Mostara se iselio. Sve što vrijedi i iole razmišlja svojom glavom odlazi jer je svjesno da neće naći posao, da ne može pošteno zaraditi svoj kruh i ta atmosfera stvara to što je prisutno i u Hrvatskoj i u Srbiji i ovdje, apatiju i letargiju. Ne možeš ništa promijeniti, tako je kako je sa mnom ili bez mene. Ako ti mladim ljudima šalješ sliku kakvu šalješ zadnjih 20 godina onda od njih i ne možeš očekivati drugu reakciju. Možeš ti uložiti i 5, 10 ili 20 godina u nešto, ali kad shvatiš da tvoj kotačić ili kamen koji guraš stalno ide metar naprijed, pet nazad i da će sve da se desi s tobom ili bez tebe, onda mogu i to da razumijem.

N: Kako je došlo do trenutačnog stanja u muzeju?
I: Zatvaranje zemaljskog muzeja se najavljivalo, ljudi nisu primali platu godinu dana prije nego će zatvoriti. Prije toga muzej je dobivao novac preko grantova ministarstva civilnih poslova pa federalnog i kantonalnog ministarstva. Potom je taj najveći grant koji su dobivali na državnom nivou preimenovan pa je postao grant za projekte i oni iz toga nisu više mogli da plaćaju režije i isplaćuju plate radnicima pa su odlučili zatvoriti muzej. Grant je i strahovito smanjen na 350 000 KM što nije bilo dovoljno za ništa osim za grijanje i još štogod. Najavljivali su zatvaranje koje se i dogodilo. Pričalo se o tome narednih 10, 15 dana možda i mjesec i na tome je priča završila. Naredne 3 godine, evo sad u oktobru, stalno se spominje pitanje 7 institucija na državnom nivou, da se to treba riješiti no niti jedna politička opcija koja je došla u tom periodu nije se time pozabavila niti je našla način kako da se to odradi. Trenutno postoje indicije da bi se moglo riješiti pitanje financiranja muzeja. Znači, muzeju je potrebno 1 400 000 KM na godišnjoj bazi za režije i za plate radnicima. To je jedna zbilja mizerna svota s obzirom o kakvom se muzeju radi. Zemaljski muzej je jedna specifična institucija, to su u biti četiri muzeja u jednom – arheološko odjeljenje, etnološko odjeljenje, prirodne nauke i biblioteka koja čuva preko 250 000 knjiga. To nije samo muzej koji baštini neku kulturno – istorijsku, prirodnu povijest BiH nego je to i naučna institucija. To je fabrika znanja. Muzej čuva najstarije knjige za bilo kojeg stručnjaka iz ovih oblasti, što god radio i istraživao nije moguće bez fundusa Zemaljskog muzeja. Spomenimo i Glasnik Zemaljskog muzeja koji izlazi već više od 100 godina. To su ozbiljne reference jedne institucije. Mi se niti u jednom trenutku nismo nadali da ćemo riješiti pravni status muzeja ni ostalih 6 institucija.

klix.ba1.jpg

izvor fotografije klix.ba

N: Što ste odredili kao ciljeve svojeg djelovanja?
I: Naš cilj je bio senzibilizirati javnost za ljude koji tamo rade. Njih se optuživalo za nemar, lijenost, sebičnost, nesposobnost… Postavljalo se pitanje tko su oni da zatvore jedan takav muzej. Javnost je smatrala da muzej može da živi od projekata koji radnici ne znaju da pišu, da muzej može funkcionirati od prihoda od suvenirnice. Ljudi ne shvaćaju da jedan ovakav muzej ne može biti samoodrživ.Ni najveći muzeji svijeta nisu samoodrživi. Uzimajući europske primjere, nacionalne muzeje financira država. U najboljem slučaju ostvaruju 10, 15 ili 17% vlastitih prihoda godišnje. Ništa od toga ne održava infrastrukturu cijelu godinu. Ako kulturu i javne institucije kulture posmatramo kao javno dobro, onda je to nešto što je svih nas, a ne nešto što treba da postane prostor za salon automobila. To se događa svakodnevno u Europi. Kultura je generalno u krizi. Neke institucije su javno dobro i moramo se boriti da ostanu javno dobro. Dakle, htjeli smo doslovno pokazati tko su ti ljudi koji čuvaju muzej (postavljena je i izložba fotografija djelatnika muzeja autora Zijaha Gafića op.a.) i koji nemaju zdravstveno i socijalno pa shodno tome za ovu državu ne postoje. To su ljudi koji tri godine, koliko čuvaju muzej, dolaze na posao i održavaju ono što se može održati na životu. Govorimo o 4 000 000 eksponata! Zemaljski muzej je British National Museum Balkana za ljude koji znaju struku. To nije samo istorija Bosne i Hercegovine, to je istorija cijelog regiona. Na te ljude je spala odgovornost jedne države i jednog društva, na tih 43 ljudi koji svojim tijelima i životima brane nešto što je navodno svih nas. Htjeli smo senzibilizitati javnost da primjete i uvaže te ljude.
Drugi naš cilj je bio da se nađe rješenje za financiranje. Ako se to ne može, ako je pravno rješenje toliki problem odnosno da se muzej prizna kao državna institucija, a jest problem, onda ostavite to za neka druga bolja vremena kada će se generalno rješavati problemi ove zemlje, poput njene funkcionalnosti kao države, kao aparatusa i sistema, na nekom višem nivou. Tražili smo da se riješi financijsko pitanje, riješite ga trajno i sistemski da taj muzej otvori svoja vrata. Dakle, financiranje muzeja treba postati stalna budžetska stavka.
U ovom trenutku je bitno da muzej opstane jer ako dočeka još jednu zimu bez grijanja sa vlažnim depoima koji prokišnjavaju, u iznimno lošim mikroklimatskim uvjetima za eksponate koji se tamo nalaze, mi ćemo svjedočiti potpunoj devastaciji svega što je ostalo.

N: Jeli postojala dobra volja od pojedinaca pa i stranih država da pomognu spasu muzeja?
I: Jako puno se ljudi, pa i ambasada i donatora, proteklih dana javilo za pomoć muzeju i svi žele da poklone neki novac za obnovu zgrade, za rješavanje infrastrukturnih problema. Oni su spremni dati novac no smatraju da nije primjereno da oni daju novac za režije i plate i to je logično. To radi država. No s druge strane, javnost nas je također pitala zašto nismo napravili crowdfunding kampanju da skupimo novac. Ja vjerujem da bi nam to uspjelo jer uživamo veliku potporu građana i medija. Na kraju krajeva, činjenica je da ova zemlja ima dva milijona izbjeglica odnosno ljudi koji su nakon rata otišli živjeti vani. Da si ih pitao jedan euro skupio bi taj novac, ali što onda radiš!? Amnestiraš državu od njene odgovornosti. To nije u redu.
Mi pokušavamo na tom nivou biti realni i razumni i zalažemo se za sistemsko financijsko rješenje.

otvoreni-magazin.net1.jpg

izvor fotografije otvoreni-magazin.net

N: Kakva je etnička i kulturna slika današnjeg Sarajeva pa i Bosne?
I: Sarajevo je daleko od onoga što je nekad bilo, narativ o multietničkom gradu poslije rata je sve manje i manje aktualan. Činjenica je da je jako puno Srba otišlo iz Sarajeva kao i da je jako puno Hrvata otišlo. Oni koji su otišli za vrijeme rata iz Sarajeva ili su se vratili odmah ili više nikad nisu. Dali je to krivnja nacionalističke mainstream politike koja je bez iznimke gradove podijelila – u praksi to znači da je Mostar hrvatski grad, Sarajevo bošnjački, a Banja Luka je srpska; dali je to utjecalo na to da se ljudi ne osjećaju dobrodošlima u grad iz kojeg su otišli – ja ne mogu kazati. To je pojedinačno pitanje za svakog onog tko se nije vratio. Ja osobno nisam u Sarajevu doživjela nikakvu nacionalističku priču ili da mi je netko naglas zamjerio pa rekao ti se pišeš kao ostali ili kao ateista. U ovoj državi imaš apsurd da ne možeš biti bosanac i hercegovac jer te nema u sistemu. Ti si – ostali. Zamisli da jednom hrvatu kažeš da se ne može izjasniti kao hrvat ili jednom nijemcu da se ne može izjasniti kao nijemac. To je nacionalistička indoktrinacija koja traje već dugo i zapravo je jedna grozna demagogija koja nas je dovela tu gdje jesmo i učinila sve ( i nas svim stranama) da u ovoj zemlji uništi kulturu i uništi obrazovanje jer je kultura nešto što treba ljude da emancipira, treba da ih nauči razmišljanju, mišljenju i uspostavljanju vlastitih stavova. Kada to radiš sustavno 20 godina onda dobiješ savršenu glasačku mašineriju koja će da diže i spušta ruku za tebe kad god je to potrebno. Učiš narod da se boji drugoga, da tuđa kultura nije dobra, da ne trebaš uživati u njoj i da je ne trebaš podupirati. Polarizacija društva uvijek pali. Mi se u retorici nismo odmaknuli od 90-tih i, iskreno govoreći, mene ta retorika plaši.

Nakon što sam sa vremenskim odmakom odslušao naš razgovor, vođen nakon što sam posjetio najsjajniju zvijezdu sarajevskog ( pa i regionalnog kulturnog neba) – Sarajevo Film Festival, ono što iščitavam nisu riječi pesimizma nego su razmišljanja osobe koja dobro razumije društveno politički moment te mu realno i pragmatično pristupa.

Nepunih mjesec dana nakon našeg susreta muzej je otvoren i do danas, čini se, radi sjajnim intenzitetom. 

SFF objavio natjecateljski program – igrani film 2016.

Igrani filmovi natjecateljskog programa Sarajevo Film Festivala prikazuju se u udarnim terminima u zgradi Narodnog pozorišta. Filmovi iz ovog izbora obično su svjetske premijere i popraćeni su primanjem na crvenom tepihu uz obavezni photo op za predstavnike medija; ujedno prilika za intervjue i konferencije za novinare koje se događaju neposredno prije službenih projekcija. 

Kao glavni program festivala, natjecateljski program igranog filma privlači više od 150 gostiju – redatelja, glumica i glumaca, scenarista, direktora fotografije i mnogih drugih stvaratelja na filmu i slovi kao glavno mjesto susreta profesionalaca istočnoeuropskog filma. 

Iz ovogodišnje iznimno potentne selekcije odabrao sam dva naslova koje ne smijem propustiti, a to su “Psi” Bogdana Mirice zbog nagovještaja grube atmosfere, fotografije i osjećaja fatalizma te djelo “Sljedbenica” Lukas Valenta Rittera zbog tematike seksualnosti i centralnog ženskog lika. 

Izdvajam par fotografija iz potencijanog hita “Vlažnost” Nikole Ljuce. 


izvor fotografija screenshot via youtube, naslovna fotografija slideshare.net 

Clip Psi

Detaljnije na sff.ba – natjecateljski program igrani film 2016.

SFF predstavio natjecateljski program – kratki film 2016.

Vodstvo SFF kao cilj natjecateljskog programa kratkog filma navodi otkrivanje i promoviranje mladih autora koji svojim stavovima mijenjaju svijetu ili iskazuju svoja stajališta o svijetu. Filmovi su tematski raznoliki i stilski različiti. Kratki film je često način na koji mladi redatelji bruse svoj zanat, a dodatan poticaj im je i taj što se filmovi pobjednici, zajedno sa kratkim filmovima iz programa Novi tokovi, natječu za predstojeću nominaciju Europske filmske akademije u kategoriji kratkog filma.

Filmovi iz ove selekcije natječu se za Nagradu za najbolji kratki film, te dvije specijalne plakete žirija. 

Izdvajam film “Cosmorama” Eren Aksua zbog sjajne fotografije. 


izvor fotografija screenshot via vimeo, naslovna fotografija EFA

Trailer Cosmorama

Detaljnije na sff.ba – natjecateljski program kratki film 2016.