Arhiva Kategorije: Ines Tanović

Razgovor s Ines Tanović Sijerčić

IMG_9660

izvor fotografije klix.ba

Razgovor smo vodili 23.08.2015.

U očekivanju moje sugovornice došao sam malo prije zakazanog vremena i sjeo uz Miljacku u ugodni hlad restorana “Dva ribara”. Osoba koju sam čekao je Ines Tanović Sijerčić, aktivistica, promišljatelj kulturnih pitanja, osoba koja prezire društvenu nepravdu i jasno će to kazati, borac za kulturu BiH i jedna, onako privatno, posve ugodna osoba. Ines, kao što sam primjetio u razgovoru sljedećih sat i pol vremena, ima unutarnji motor koji joj ne dopušta da odmara niti vjerujem da je njezin nevjerojatno složen i organiziran intelekt sposoban za odmor. Njezino kašnjenje na dogovor potrajalo je dobrih dvadeset minuta no vjerujem da ni jedna od tih minuta nije bila utrošena na dokolicu.

Tema našeg razgovora bio je njezin angažman u sklopu akcije “Ja sam Muzej” koja je imala za cilj ponovno otvaranje Zemaljskog muzeja nakon što je tri godine bio zatvoren bez perspektive da se otvori te djelovanje unutar akcije Kultura 2020 čiji je fokus bio na inzistiranju na sistemskim promjenama u sektoru kulture u BiH.

N: Prije svega, kako nekome tko dolazi iz Hrvatske i do kojeg vijesti o kulturi iz BiH dolaze na kapaljku objasniti stanje kulture u Bosni?
I: BiH ima 14 ministarstava kulture, ali nijedno na državnom nivou. Na nivou federacije postoji 10 kantona, svaki kanton ima svoje ministarstvo kulture, sporta i obrazovanja, Sarajevo, recimo, ima samo kulture i sporta. Da bi pričao o kulturnoj strategiji moraš obići 10 kantona i pričati sa 10 ministara kulture i objasniti zašto bi trebao napraviti kulturnu strategiju za taj kanton, pa kad to odradiš ideš na entitetske nivoe pa pričaš sa federalnim ministrom kulture i sporta u RS, pa ideš za Brčko distrikt koje ima svoje ministarstvo kulture pa tek onda ideš na državnu instancu gdje ministarstva kulture u biti i nema (po Dejtonskom sporazumu) pa onda pristupiš ministarstvu civilnih poslova koje ima odjel za kulturu i zaduženo je za koordinaciju na državnoj razini. Drugim riječima, proces usklađivanja je pretežak.

N: Kako u praksi funkcionira rovovska bitka protiv birokratskog aparata?
I: Jedan od ciljeva Kulture 2020 bilo je i stvaranje kulturne strategija na svim administrativnim nivoima i jedini kanton koji je imao važeću kulturnu strategiju je bio zeničko – dobojski koja je napravljena na inicijativu par ljudi koji su se okupili, otišli u ministarstvo i doslovno rekli: evo mi ćemo da radimo na tome, okupiti ćemo neku radnu grupu. Potom su dobili neki minimalni iznos za istraživanje, metodologiju i zapravo sve  su uradili na volju i na mišiće. Mi smo onda odlučili da probamo to isto napraviti u ostalim kantonima i na drugim nivoima. Krenuli smo na sastanke s ministrima i u Tuzli nam je bila najizglednija situacija da ćemo uspjeti. Oformili smo radnu grupu, pozvali ljude, javni i nezavisni sektor, išli na sastanke s ministricom, napravili sporazum i odredili rad po fazama i željeni smjer. Odlučili smo da za godinu dana mora biti dovršen i konačno odredili i datum potpisivanja zvanične objave. I onda je dan prije dogovorenog datuma pala vlada tuzlanskog kantona, a ministrica kulture je – smijenjena. Sve što si radio zadnjih šest mjeseci – hvala lijepa, doviđenja. I onda čekaš novog ministra i posve druge okolnosti i dali će taj ministar uopće imati sluha da nastavi s tom pričom ili neće. I to je to.

N: Na koje ste prepreke nailazili u dosadašnjem djelovanju akcije i angažiraju li se mladi na pitanjima od društvenog značaja?
I: Problem ove i inicijative koje su došle prije nas je taj što se radi volonterski i ne možeš tražiti od nekoga da npr. analizira budžet, netko mora raditi samo to i biti adekvatno plaćen i, podrazumljivo, imati potrebno znanje. Ne možeš tražiti od nekoga npr. redatelja da analizira budžet. Problem je i biti prisutan pa reagirati kako treba jer bez podataka, analize, studije – ispadneš smiješan. Drugim riječima, ad hoc reakcije ne vode nikuda. U ovoj se zemlji možeš svaki dan oglašavati s nekim pismom s obzirom koliko je problema, ali nije ni to rješenje. Reagirati se treba, ali argumentirano.
Ja ovdje nisam vidjela naše studente da su se pobunili za išta, a dižu im, recimo, cijene smještaja i studiranja. Vidjela sam, možda, 50,60 studenata ispred filozofskog da su se pobunili protiv dizanja školarina. Za vrijeme protesta i plenuma bilo ih je strahovito malo. Generacija su koja se u ovom vakumu odgaja na način odradi taj fakultet, zgrabi diplomu i poslije ćeš posao dobiti ako imaš vezu. Ako te nema tko uhljebiti pravac vani! Ovdje nam se serviraju problemi koji u suštini nisu krucijalni problemi, pravi problem je to što je iz države 2013. otišlo 70 000 ljudi, jedan grad veličine Mostara se iselio. Sve što vrijedi i iole razmišlja svojom glavom odlazi jer je svjesno da neće naći posao, da ne može pošteno zaraditi svoj kruh i ta atmosfera stvara to što je prisutno i u Hrvatskoj i u Srbiji i ovdje, apatiju i letargiju. Ne možeš ništa promijeniti, tako je kako je sa mnom ili bez mene. Ako ti mladim ljudima šalješ sliku kakvu šalješ zadnjih 20 godina onda od njih i ne možeš očekivati drugu reakciju. Možeš ti uložiti i 5, 10 ili 20 godina u nešto, ali kad shvatiš da tvoj kotačić ili kamen koji guraš stalno ide metar naprijed, pet nazad i da će sve da se desi s tobom ili bez tebe, onda mogu i to da razumijem.

N: Kako je došlo do trenutačnog stanja u muzeju?
I: Zatvaranje zemaljskog muzeja se najavljivalo, ljudi nisu primali platu godinu dana prije nego će zatvoriti. Prije toga muzej je dobivao novac preko grantova ministarstva civilnih poslova pa federalnog i kantonalnog ministarstva. Potom je taj najveći grant koji su dobivali na državnom nivou preimenovan pa je postao grant za projekte i oni iz toga nisu više mogli da plaćaju režije i isplaćuju plate radnicima pa su odlučili zatvoriti muzej. Grant je i strahovito smanjen na 350 000 KM što nije bilo dovoljno za ništa osim za grijanje i još štogod. Najavljivali su zatvaranje koje se i dogodilo. Pričalo se o tome narednih 10, 15 dana možda i mjesec i na tome je priča završila. Naredne 3 godine, evo sad u oktobru, stalno se spominje pitanje 7 institucija na državnom nivou, da se to treba riješiti no niti jedna politička opcija koja je došla u tom periodu nije se time pozabavila niti je našla način kako da se to odradi. Trenutno postoje indicije da bi se moglo riješiti pitanje financiranja muzeja. Znači, muzeju je potrebno 1 400 000 KM na godišnjoj bazi za režije i za plate radnicima. To je jedna zbilja mizerna svota s obzirom o kakvom se muzeju radi. Zemaljski muzej je jedna specifična institucija, to su u biti četiri muzeja u jednom – arheološko odjeljenje, etnološko odjeljenje, prirodne nauke i biblioteka koja čuva preko 250 000 knjiga. To nije samo muzej koji baštini neku kulturno – istorijsku, prirodnu povijest BiH nego je to i naučna institucija. To je fabrika znanja. Muzej čuva najstarije knjige za bilo kojeg stručnjaka iz ovih oblasti, što god radio i istraživao nije moguće bez fundusa Zemaljskog muzeja. Spomenimo i Glasnik Zemaljskog muzeja koji izlazi već više od 100 godina. To su ozbiljne reference jedne institucije. Mi se niti u jednom trenutku nismo nadali da ćemo riješiti pravni status muzeja ni ostalih 6 institucija.

klix.ba1.jpg

izvor fotografije klix.ba

N: Što ste odredili kao ciljeve svojeg djelovanja?
I: Naš cilj je bio senzibilizirati javnost za ljude koji tamo rade. Njih se optuživalo za nemar, lijenost, sebičnost, nesposobnost… Postavljalo se pitanje tko su oni da zatvore jedan takav muzej. Javnost je smatrala da muzej može da živi od projekata koji radnici ne znaju da pišu, da muzej može funkcionirati od prihoda od suvenirnice. Ljudi ne shvaćaju da jedan ovakav muzej ne može biti samoodrživ.Ni najveći muzeji svijeta nisu samoodrživi. Uzimajući europske primjere, nacionalne muzeje financira država. U najboljem slučaju ostvaruju 10, 15 ili 17% vlastitih prihoda godišnje. Ništa od toga ne održava infrastrukturu cijelu godinu. Ako kulturu i javne institucije kulture posmatramo kao javno dobro, onda je to nešto što je svih nas, a ne nešto što treba da postane prostor za salon automobila. To se događa svakodnevno u Europi. Kultura je generalno u krizi. Neke institucije su javno dobro i moramo se boriti da ostanu javno dobro. Dakle, htjeli smo doslovno pokazati tko su ti ljudi koji čuvaju muzej (postavljena je i izložba fotografija djelatnika muzeja autora Zijaha Gafića op.a.) i koji nemaju zdravstveno i socijalno pa shodno tome za ovu državu ne postoje. To su ljudi koji tri godine, koliko čuvaju muzej, dolaze na posao i održavaju ono što se može održati na životu. Govorimo o 4 000 000 eksponata! Zemaljski muzej je British National Museum Balkana za ljude koji znaju struku. To nije samo istorija Bosne i Hercegovine, to je istorija cijelog regiona. Na te ljude je spala odgovornost jedne države i jednog društva, na tih 43 ljudi koji svojim tijelima i životima brane nešto što je navodno svih nas. Htjeli smo senzibilizitati javnost da primjete i uvaže te ljude.
Drugi naš cilj je bio da se nađe rješenje za financiranje. Ako se to ne može, ako je pravno rješenje toliki problem odnosno da se muzej prizna kao državna institucija, a jest problem, onda ostavite to za neka druga bolja vremena kada će se generalno rješavati problemi ove zemlje, poput njene funkcionalnosti kao države, kao aparatusa i sistema, na nekom višem nivou. Tražili smo da se riješi financijsko pitanje, riješite ga trajno i sistemski da taj muzej otvori svoja vrata. Dakle, financiranje muzeja treba postati stalna budžetska stavka.
U ovom trenutku je bitno da muzej opstane jer ako dočeka još jednu zimu bez grijanja sa vlažnim depoima koji prokišnjavaju, u iznimno lošim mikroklimatskim uvjetima za eksponate koji se tamo nalaze, mi ćemo svjedočiti potpunoj devastaciji svega što je ostalo.

N: Jeli postojala dobra volja od pojedinaca pa i stranih država da pomognu spasu muzeja?
I: Jako puno se ljudi, pa i ambasada i donatora, proteklih dana javilo za pomoć muzeju i svi žele da poklone neki novac za obnovu zgrade, za rješavanje infrastrukturnih problema. Oni su spremni dati novac no smatraju da nije primjereno da oni daju novac za režije i plate i to je logično. To radi država. No s druge strane, javnost nas je također pitala zašto nismo napravili crowdfunding kampanju da skupimo novac. Ja vjerujem da bi nam to uspjelo jer uživamo veliku potporu građana i medija. Na kraju krajeva, činjenica je da ova zemlja ima dva milijona izbjeglica odnosno ljudi koji su nakon rata otišli živjeti vani. Da si ih pitao jedan euro skupio bi taj novac, ali što onda radiš!? Amnestiraš državu od njene odgovornosti. To nije u redu.
Mi pokušavamo na tom nivou biti realni i razumni i zalažemo se za sistemsko financijsko rješenje.

otvoreni-magazin.net1.jpg

izvor fotografije otvoreni-magazin.net

N: Kakva je etnička i kulturna slika današnjeg Sarajeva pa i Bosne?
I: Sarajevo je daleko od onoga što je nekad bilo, narativ o multietničkom gradu poslije rata je sve manje i manje aktualan. Činjenica je da je jako puno Srba otišlo iz Sarajeva kao i da je jako puno Hrvata otišlo. Oni koji su otišli za vrijeme rata iz Sarajeva ili su se vratili odmah ili više nikad nisu. Dali je to krivnja nacionalističke mainstream politike koja je bez iznimke gradove podijelila – u praksi to znači da je Mostar hrvatski grad, Sarajevo bošnjački, a Banja Luka je srpska; dali je to utjecalo na to da se ljudi ne osjećaju dobrodošlima u grad iz kojeg su otišli – ja ne mogu kazati. To je pojedinačno pitanje za svakog onog tko se nije vratio. Ja osobno nisam u Sarajevu doživjela nikakvu nacionalističku priču ili da mi je netko naglas zamjerio pa rekao ti se pišeš kao ostali ili kao ateista. U ovoj državi imaš apsurd da ne možeš biti bosanac i hercegovac jer te nema u sistemu. Ti si – ostali. Zamisli da jednom hrvatu kažeš da se ne može izjasniti kao hrvat ili jednom nijemcu da se ne može izjasniti kao nijemac. To je nacionalistička indoktrinacija koja traje već dugo i zapravo je jedna grozna demagogija koja nas je dovela tu gdje jesmo i učinila sve ( i nas svim stranama) da u ovoj zemlji uništi kulturu i uništi obrazovanje jer je kultura nešto što treba ljude da emancipira, treba da ih nauči razmišljanju, mišljenju i uspostavljanju vlastitih stavova. Kada to radiš sustavno 20 godina onda dobiješ savršenu glasačku mašineriju koja će da diže i spušta ruku za tebe kad god je to potrebno. Učiš narod da se boji drugoga, da tuđa kultura nije dobra, da ne trebaš uživati u njoj i da je ne trebaš podupirati. Polarizacija društva uvijek pali. Mi se u retorici nismo odmaknuli od 90-tih i, iskreno govoreći, mene ta retorika plaši.

Nakon što sam sa vremenskim odmakom odslušao naš razgovor, vođen nakon što sam posjetio najsjajniju zvijezdu sarajevskog ( pa i regionalnog kulturnog neba) – Sarajevo Film Festival, ono što iščitavam nisu riječi pesimizma nego su razmišljanja osobe koja dobro razumije društveno politički moment te mu realno i pragmatično pristupa.

Nepunih mjesec dana nakon našeg susreta muzej je otvoren i do danas, čini se, radi sjajnim intenzitetom.